Nasmiješimo Hrvatsku http://nasmijesimohrvatsku.blog.hr
utorak, 26.06.2007.
SPORT
Mi muškarci nikad ne odrastemo. Zašto? Pa pogledajte kome se divimo...divimo se onim istim ljudima, koji su pokazivali iste vještine kao kad smo bili djeca. Plješćemo li ikad doktorima, odvjetnicima, sucima, arhitektima ili znanstvenicima?
Ne, nama su daleko draži ljudi koji znaju kvalitetno naganjati kožnu mješinu, preko travnate površine.
Za koliko ste arhitekata čuli, ili im zapamtili ime? Napravio je neboder? Pa što? Može li dati gol iz slobodnjaka?
Kada je čovječanstvo počelo dizati na pijedestal polupismene fizikalce koji znaju nekoliko trikova loptom? Kad je rukovanje, pardon, nogovanje loptom postalo toliko važno za čovječanstvo? Sinoć je kirurg prebacio tipu žile iz noge i spasio je od amputacije...pa koga briga? Plaćen je za to...ako je faca zašto ne igra Prvu hrvatsku ligu?
Muškarci sve moguće poslove i dostignuća prihvaćaju bez mnogo uzbuđivanja. Osim kad se radi o nogometu...
Sretni smo kad igrači na terenu trče cijelu utakmicu. Sretni smo kad igrač ne promaši penal. Sretni smo kad naša omiljena momčad postigne gol. Koji je usput rečeno, širok sedam metara. Sedam metara? Zašto ne stave dva golmana? Kako to neko uopće promaši? Kako je moguće da čovjek koji trenira nogomet dvadeset godine uopće promaši jedanaesterac? Ali i to se događa...
Nogomet ipak, donekle razumijem...ali ima sportova za koje bih se zakleo da otimaju ljude po ulici, samo da ih ima tko trenirati...
Uzmite hrvanje na primjer. Što nekoga privuče prema hrvanju? Onaj pripijeni triko? Činjenica da vam mišićavi tip nešto petlja oko stražnjice? Trljanje oznojenih muških tijela? One zgodne uši koje hrvači imaju?
Mačevanje, je s druge strane, zgodan sport. Fin. Ljudi u bijelom. Ali čemu služi? Da znate bolje rukovati mačem, ako budete izazvani na dvoboj ovaj vikend? Zakačite se s tipom u disku i onda izađete na partiju mačevanja. Tako to funkcionira? Nekoliko sam puta i vidio na televiziji kako izgleda partija mačevanja. Jesam dobro rekao, partija? Kako to oni zovu, meč? Dva tipa u bijelom stoje jedan nasuprot drugog u bijelim oklopima. Na glavi imaju kacige zbog kojih izgledaju kao golemi kukci. I što je najvažnije, vezani su nekakvom žicom na leđima. Nekad sam mislio da ona služi da se tipovi ne zalete jedan prema drugom, i onako se pošteno pobodu...ali ne... ona služi da registrira koji je od njih dvoje dobio pogodak u tijelo. Molim? Pa tipovi imaju mačeve i snježno bijela odijela, valjda će publika znati jesu li pogođeni ili ne. Ali zajeb, mačevi ne da nisu oštri, nego imaju i kuglicu na vrhu. Da se tko ne ubode! Pa koji je cilj tog „sporta“? Onda se čude što nikoga ne zanima. Da maknu kabele i kuglice imali bi sigurno više gledatelja od Dinama.
Kao klinac sam obožavao karataše. Pa tipovi ipak lome daske rukama i nogama. Sjećam se kad sam prvi put čuo da kad karataš zaradi crni pojas, da mora prijaviti ruke na policiju, jer su one od tada smrtonosno oružje. Kako sam onda gnjavio staroga da me upiše...Idila je trajala dok nisam vidio prvo natjecanje. Jeste to ikad vidjeli? Strašno. Trebalo bi ta natjecanja zabraniti za djecu i srčane bolesnike. Ma trebalo bi ih zabraniti za sve...Zašto? Kako itko razuman primijeti tko je tu pobijedio? Dva tipa u piđamama se uzmašu rukama i nogama, bez da se dodirnu, i onda jedan ili oboje puste krik. Ali kakav krik, kao da padaju sa zgrade...sudac skoči i dodijeli nekome ipon. To je poen. Jedini problem je što relativno normalan promatrač nema šanse shvatiti koji je tu kriterij, ili koje koga zbilja tu udario. Ali u tome i je tajna...mi nismo karataši, a treba proći godine napornih treninga da oko može uhvatiti tu brzinu udarca. Haaaiiii!
Skijaški skokovi. E to je sport. Zamislite sebe kako stojite na vrhu tko zna koliko visoke skakaonice. Sjedite na tankoj drvenoj klupici. Gledate dolje. Obukli su vas u pripijeni triko, i stavili vam kacigu koja vas ne može zaštititi ni od poštene pljuske. Tada kliznete nizbrdo, i uzletite u nebesa. Cilj je da pokažete drugima koliko daleko se možete vinuti u zrak, da bi poslije aterirali samo na skijama. Ali nema brige za sigurnost, imate naočale, kacigu i triko koji vam je pripijen kao kondom. Hvala Bogu na trikou. Ako padnete, odlično drži kosti na jednom mjestu. Ne možemo strašiti publiku.
PEKARI
Koliko vas mrzi svoj posao? Zbilja mrzi...
Ali svi se mi tješimo da uvijek postoji gore. Meni osobno je puno lakše kad vidim prodavačice u pekarnicama. Te jadne žene izgledaju poput kirurga...pregača, kapa, rukavice. Da se slučajno ne dotaknu kruha dok nam ga prodaju, jer to bi nas vjerojatno uništilo. Cijela ljudska vrsta bi mogla nestati zbog kruha. Tko zna kakve zaraze nose dok nas umilno gledaju ispod svojih šarenih kapica?
Zanimljivo kako smo mi ljudi u biti glupi. Vidimo prodavaonicu u kojoj prodavačice nose kape i rukavice i promislimo...ovdje ću kupovati svoj kruh. Ja želim da su mi djeca zdrava pa ću kupiti kruh i kifliće u tetke koja je propisno izolirana.
Neće moja djeca jesti pecivo s dlakom, Bože sačuvaj. Pritom ne mislimo na put koji je taj kruh prošao da dođe do nas. Jeste li ikada vidjeli noćnu smjenu u pekari kruha? Ako niste i ne pokušavajte...to iskustvo vam lako može promijeniti život. Osim ako vas, iz nekog čudnog razloga ne privlači gomila dlakavih, mrzovoljnih muškaraca kojima je poprilično vruče. Shvaćate me na što mislim? Jesam li spomenuo da rade noću?
Sada shvaćate razinu njihove frustracije. Niko me ne može uvjeriti da pekar koji radi nekih dvadesetak godina nije nikad pljunuo u kruh. Zamislite ga kako cijelu noć stoji nad stotinama kila tijesta, po paklenskoj vrućini, i miješa...miješa...miješa. Ali važno je da prodavačice imaju kapice...i rukavice.
Što je s transportom? Kamioni i kombiji puni mrvica i ostataka kruha, kako bi tu uopće bilo miševa...ja to ne mogu ni zamisliti.
Trebalo bi predložiti da prodavačice nose i maske. Što me briga što nisam kupio njenu dlaku s kruhom, ako je možda prehlađena? Ne mislite valjda da dobije slobodno ako je prehlađena?
Što ako joj se kiše? Gdje onda kihne? Rukavice koje joj je dao gazda nisu baš zgodne za brzo vađenje maramice iz džepa...
Te prodavaonice su toliko malene da ne znam gdje bi i kihnula, a da ne štrcne po kruhu...ili kroasanu. Nije bitno koliko je velik prostor u kojem je prodavaonica, prodavačica je uvijek stisnuta između polica s kruhom i vitrine s izloženim slasticama i burecima. Zar bi se što dogodilo da im daju malo više mjesta? Viđao sam rudare koji rade u komfornijim prostorima. A ono drvo na podu? Redovito hodaju po nekim drvenim paletama, koje kao služe da se lakše pomete poslije. Digneš, pometeš i gotovo. Samo što se te daske vrlo brzo rasklepetaju, pa jadnica nakon mjesec dana hoda kao po gusarskoj dasci.
Ali mislim da je sigurno najgore trpjeti razne mirise, najranije ujutro. Pritom ne mislim na mirise bureka, kruha ili sličnih proizvoda. To su zadnji mirisi koje primijeti jedna prava prodavačica u pekarnici. Znate što joj ne promakne? Smrad iz usta.
Od deset ljudi koji ujutro požure po kruh, barem ih sedam ne opere zube. Još se i naginju preko pulta dok gledaju kruh. „Dajte mi molim vas onaj tamo, kako je pečen?“ Gledaju ga kao da ga prvi put kupuju, a ona jadnica trpi smradove. Prava prodavačica i poznaje svoje stalne mušterije i njihove mirise:
„Dobro jutro gospodine Oštrić, kako ste?“ A u sebi misli: „Popravi više taj kutnjak, smrade!“
Umirovljenici su posebna priča. Oni su tako rano na nogama, da jedva čekaju da pekara otvori. Onda mjere onu četvrt kruha što su je kupili, čini im se lakša i tanja nego jučer...
I što su deblji, to više očekuju od četvrti kruha.
Osobno mi je najgore na takvim mjestima kupovati kolače. Kako objasniti koji želite? Nastranu s krafnama, burecima ili kiflama. To je šala...problem nastaje kad vas zanima neki rolat ili neki krem kolač, koji se nalazi u šumi sebi sličnih. Onda se nađete u situaciji da se saginjete do poda, ne bi li one male ceduljice na kojima piše ime slastice bile u vašem vidnom polju. Tko piše te ceduljice? Može li pisati malo manjim slovima?
I dok se tako sve niže spuštate, prodavačica je sve više iznad vas i zapovjednim glasom kaže: „Jeste li više odabrali, ima i drugih kupaca?“
Znate što ja tada napravim? Ponosno se ispravim i kažem: „Ma, dajte mi samo dvije krafne“...
KRAJ
| lipanj, 2007 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Lipanj 2007 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Blog o pokušaju nasmijavanja hrvatske javnosti. Ponukan sam utjecajem bezbrojnih tv serija koje su više patetične nego humoristične.